Brod za Issu
Prolaze praznici, pa se polako stišava i zamoran trend osvrta i sumiranja prethodne godine i najava, odluka, želja i obećanja za sledeću. I koliko god da su mi sadržaji ovakve tematike zanimljivi, jer naravno da želim da ispratim sve top liste najboljih knjiga iz protekle godine, toliko doprinose tendenciji koju baš ne volim u pristupu književnosti i čitanju. Radi se, naravno o kvantifikaciji: brojanje pročitanih, završenih i nezavršenih, ovakvih i onakvih knjiga, pa brojanje progutanih strana, ili sati provedenih nad knjigom, procentualno računanje zastupljenosti žanrovskih i drugih karakteristika… Pravo da vam kažem, to mi postaje sve besmislenije. Iskustvo čitanja toliko je individualno, složeno i posebno da ne verujem da se može strpati u takve okvire.
Moja mala lična pobuna protiv ovog što-više-to-bolje trenda sastoji se u tome da mi više ne pada na pamet da brojim pročitane knjige, kao ni da delim sa vama tu famoznu brojku kao da ona išta znači. To je samo jedan od razloga zašto sam odlučila da napustim Goodreads, a i glavni razlog zašto se nisam okrenula nekoj alternativnoj platformi iste namene: previše brojanja, poređenja, analitike, statistike. Hoću da čitam sporo, posvećeno, intenzivno, ili pak brzo i površno, zavisno od ličnih želja, preferencija, trenutnih potreba i interesovanja, a da ne brojim svako slovo i ne jurim besmislene brojčane ciljeve. Moj jedini cilj jeste da čitam kvalitetnije, sa više prisutnosti, svesnosti i uživanja.
Zašto rantujem o ovoj temi i kakve to veze ima sa romanom Brod za Issu Roberta Perišića? Čitajući ovaj roman, podsetila sam se zašto iskustvo čitanja ne može da se svede pod brojke i statistike. Jedini način da se to iskustvo adekvatno doživi i prenese jeste da se jednostavno bude u tim rečima, da im se prepusti i uplovi u imaginarni svet koji nam je autor priredio. Ali da se istovremeno bude i savršeno svestan gorućih problema trenutne svakodnevice sa kojima roman vrlo jasno komunicira, uprkos distanci koja se meri vekovima i stotinama kilometara.
Ovo je knjiga koju sam ubrzo po početku čitanja poželela da preporučim nekim važnim i dragim ljudima, te sam to i učinila, pa je tako nastala i ova mutnjikava fotografija iskopana sa vajbera (nikad od mene vešta instagram fotografkinja), na kojoj možete pročitati i kako je domaći izdavač predstavio roman:
Nadam se da ćete mi verovati na reč kada vam kažem da nam je ovakva knjiga svima potrebna, naročito ovog januara. Zato jedva čekam da podelimo utiske i razmišljanja o njoj na sledećem sastanku čitalačkog kluba: 29. januara u 18h u Biblioteci “Sveti Sava” u Zemunu.